World by me...

četvrtak, 24.07.2008.

Uživajte... :)

Novi post dolazi kada se vratim sa mora...za dva tjedna...

-Odlično…-

-Stvarno??-pitala me u čudu.

-Zar misliš da bih ti lagao??-

-Pa ne, ali zanima me misliš li doista tako??-podigla je obrve.

-Naravno da mislim…-

-Pa drago mi je..-

Nasmiješio sam se i pogladio je po dugoj smeđoj kosi. Bila je to Ema Su. Crtala je kao i obično…voljela je crtanje…i dobro se snalazila u njemu…mora se priznati.

Na slici je bila neka žena…raširenih ruku. Bila je u laganoj haljinici…na ruci joj je stajao leptir…maleni, umiljati leptir…pozadina slike je bila svijetlo plava…opčenito je cijela kompozicija slike prelijepa. Zagledao sam se u sliku razmišljajući dok je Ema Su spremala olovke.

-Zadrži je ako ti se sviđa!-

-Hvala.-

Nešto u toj slici je falilo. Ne slici kao slici, već slici koju sam ja vidio…bila mi je poznata…i podsječala me na nešto.

-Nedostaje ti…-čuo sam već sada jako dobro poznati glas osobe koju nisam htio ni čuti ni vidjeti.

-Opet ti…-
Prečula je to.
-Stvarno si je volio…tj.još uvjek je voliš…-
Prelijepe oči su me gledale dvije sekunde pa naposlijetku zatreptale prekrasnim, savršenim dugim trepavicama. Da, bila je to Calypso.

-Ti to mene provociraš??-na kraju sam pitao.

-Ne, zašto bih??- hladno je pitala.

-Od kud ti to sve znaš?-

-Ja sam svemoguča…ja sve znam…-

-Ma krasno…-sarkastično sam uzdahnuo te zajedno sa slikom otišao do prozora.

Bila je noć…oko ponoći…večina ljudi je spavala. Ja nisam mogao spavati. Calypso je bila u pravu. Volim je. I nedostajala mi je. I to jako. Lauren je bila moja jedina i največa ljubav…nakon nje…ja sam to što jesam…

Ali Calypso mi je bila sumnjiva…zanimalo me kako je to sve znala…moram priznati da mi baš i nije drago što to sve zna…ipak je to moja privatnost…nešto što se nje ne tiče…

Danas je posjet roditelja koji se održava svake subote. Moji roditelji su rastavljeni već dugi niz godina. Drago mi je zbog toga…nikada se nisu voljeli…Moj otac je otišao u Norvešku sa mojom mlađom sestrom, a mama, starija sestra i ja smo ostali u Švicarskoj.

-Miles!-čuo sam nečiji umirujući glas.

-Mary-Kate?!-

-Da…ja sam…-taj predivno umiljati glas nikada nisam podnosio…

-Od kud ti ovdje?!-okrenuo se i ugledao mršavu, štrkljastu, sa velikim podočnjacima djevojku odjevenu u crnu pelerinu. Crna olovka oko očiju i crni ruž na ustima, duga crna nepočlješana kosa…da, to je tipično za moju mlađu sestru.

-Došla sam ti u posjet…-prgavo je odgovorila.

-Ti?! Meni?!- začuđeno sam upitao.

-Da, Miles, tebi…-sarkastično je odgovorila.- Kome drugome?-nastavila je. –Sigurno ne Angeline…-

-Nisi se promjenila…-

-Vidim nisi ni ti…još uvijek si ostao onaj moj stariji braco…-pokušala mi je dignuti živac.

-Nisam raspoložen za tvoje dubokoumne razgovore, gdje je tata?!-

-Razgovara sa Angeline…-odgovrila je te glasno puhnula na nos. Nije podnosila Angleine. Mary-Kate je pohađala 4. godinu u Beauxbatonsu. «Furala» se na emo. Iako joj je tek 14 godina, Mary-Kate je veoma oštroumna i pametna. Nije je lako zbuniti.

Ogledao sam se po perivoju. Ljudi na sve strane. Učenici Phoenixa, njihovi roditelji, prijatelji…uglavnom, puno ljudi. Sunce je bezopasno pržilo. Nije bilo vruće, ali ni hladno.
Starz je razgovarao sa majkom i ocem kojemu je jako sličio. B.B je veselo čavrljala sa sestrom, a Calypso je bila sama. Nije izgledala kao da ju to smeta, ili pogađa, samo joj nije bilo svejedno. Njene dugačke guste trepavice nepomično su stajale, a smeđe hladne oči bile su uprte u nebo.

Shvatio sam da očarano gledam u Calypso otvorenih usta. Brzo sam se sabrao jer sam osjetio miris cigarete.

-Mary-Kate?!?!-

-Ha?!-odsutno se okrenula povukavši još jedan dim. Istrgnuo sam joj cigaretu iz ruku.

-Mary-kate, 14 ti je godina tek…-preneraženo sam je opomenuo te istu tu cigaretu stavio u usta.

-Hah…-puhnula je na nos.- A ti smiješ, ha?!-uvrijeđeno je stala.

-Ja smijem!-poklopih je.- Meni je 16…-

-Velika razlika…-

Miris dima me potpuno opustio. Već dugu nisam zapalio cigaretu. Opuštenost nije dugo trajala…

-Khm…khm…-čuo sam oštar, dubok muški glas. Ne…to nije java…ja sanjam…Okrenuo sam se da vidim sanjam li ja to, ili ipak ne.

Ne sanjam.

Visoka, namrgođena, prilika me gledala.

Povukao sam posljednji dim cigarete te je namrgođeno ugasio. Nesvjesno sam ruku zavukao u džep te izvadio štapić. Dugačak, crn, ne savitljiv, 31 cm, hrast i jedno feniksovo pero.

Istu tu kretnju napravio je i čovjek ispred mene.

-Pokušajmo to riješiti na normalan način…-progovorio je suhim, oštirm glasom. Bijes je u meni proključao.

-Ti ne poznaješ normalan način…- kratko odgovorih.

-Žao mi je, Miles, već sam ti to reako.-

-Jedno žao mi je nije dovoljno, oče…- tiho sam rekao kontrolirajući svoj bijes.

-Ima ljudi oko nas.-

-Nije problem, pomakut ćemo se u stranu i riješiti to kako spada…osvetit ću i Lauren i majku…-zajedljivo sam progovorio te pošao u zabačeniji dio perivoja. Inače tu nitko nije prolazio. Atmosfera je bila napeta.

-Ne želim se boriti sa vlastitim sinom…-počeo se braniti.

-Ja tvoj sin??-preneraženo puhnuh.- Molim te, ne nasmijevaj me…-

-Iskreno mi je žao…-počeo je vrteći štapić u ruci. Oči su mu se zaiskrile. Postalo je hladnije.

-Čisto sumnjam…-tiho sam rekao te podigao štapić: - Expelliarmus!!-

Gipko i lagano se izmaknuo mom naletu crvene svijetlosti.

-Ne želim se boriti sa vlastitim sinom, shvati, mogu te uništiti jednim pokretom štapića, Miles.-hrapavim glasom je progovorio.

Gledao sam ga,a u meni je proključao bijes.

-Zbog čega se mi uopće svađamo?-pitao je.

To me zbunilo.

-Znaš ti dobro zbog čega…-

Samo me gledao.

-Miles, ne zaboravi da sam ti ja otac…poznajem te. To što je Lauren..pa, znaš već što…i što je Elizabeth nastradala nema veze sa našom svađom. Shvati, to se prenosi sa koljena na koljeno. Nemaš šanse to izbjeći…nikakve…tvoja budućnost već je određena…samo se čeka trenutak koji će to dokazati…-

-Nema šanse…-podigao sam štapić. –Avada kedavra!!!-

Mlaz zelene svijetlosti je izletio iz mog štapića…

Nije mi žao…

Ili možda jest…

Vidjet ćemo…

|Komentiraj 8| Printaj| #|

srijeda, 09.07.2008.

OBAVIJEST!!!! I ISPRIKE!!!! :)

OBAVIJEST!!!!!!

Ne zatvaram blog…iako je malo falilo da ga jučer ne zatvorim ali se opet se tu našlo dvoje ljudi koji su me odgovorili…pa hvala im…oni znaju koji su to…

Svi znamo što se dogodilo sa Corvusom Coraxom…i vjerujem da nam je svima jako žao…ja sam ga čitala u početku ali nisam komentirala…pored njegove priče sam se osjećala stjerano u kut…jer je prelijepo pisao…takav talent prema pisanju se rađa jednom u 100 godina…a vjerujem da je taj jedan bio baš Corvus…njegova je priča bila nadarena njegovim duhom…njegov lik bio je nešto neponovljivo i nezamjenjivo…nešto prekrasno…nešto što se ovim zemaljskim riječima ne može opisati…slažete li se sa mnom?? Ja mislim da se trebate složiti…ne mogu reći da mi je žao Aleksandra jer nije dobro žaliti pokojne..na taj način im šaljemo lošu vibraciju, a to im nije potrebno…uvjeravam samu sebe da će Aleksandar biti vječno uz nas…kao i Corvus…

Čemu ove riječi, pitate se…pa evo odgovora…

Miles McDream je neke podsjetio na Corvusa…i mene jest na prvi pogled…jučer sam imala jednu situaciju…jednu djevojku je Miles užasno podsjetio na Corvusa i bilo joj je jako teško…meni ej bilo jako žao…jer nisam planirala zamijeniti, prekopirati ili ne daj Bože nastaviti Corvusa jer je to ne zamjenjivo…nemoguče..Miles možda stvarno pomalo asocira na Corvusa, ali vjerujte mi, to mi nije cilj…inspiraciju za ovu priču dobila sam sasvim slučajno…ležeći na krevetu i čitajući…ja sam vrlo ambiciozna i okusiti ću sve što mogu…pa sam pomislila da bi bilo fora pokušati pisati u muškom licu…pišem to iz znatiželje i iz iskustva…kreirala sam Milesa po onim osobinama koje ja sadržim…i po onim koje ne sadržim…Chanell je slika i prilika mene…sladunjava…jaka..osjećajna…a Miles je ono što ja nisam…i opet jednim djelom ono što jesam…neću navoditi te osobnosti jer nisu važne…poanta ovoga svega je da se ispričavam svima koji su mislili da kopiram Corvusa…jer to nije istina…Miles je sada u početku takav…ali zaljubiti će se u Giu, a osjećati će još neke osjećaje prema Calypso…jer su si slični po karakteru…Miles će jedno vrijeme biti potpuno osljepljen ljubavlju prema dvjema curama…i to će ga promijeniti…transformirat će se u nekoga drugoga…ako me nastavite čitati vidjet ćete da će vas Miles sve manje i manje podsječati na Corvusa…dok na kraju ne budete vidjeli da su to dvije sasvim različite prilike…sada sam otkrila neke sitnice…hehe…još jednom velika i iskrena isprika ako je itko pomislio da je Miles nastavak Corvusa…jer nije…

Mislim da sam sada sve rekla…ne da mislim…sigurna sam…

Primam još jednog lika…

Pozdrav!!

Daria a.k.a. Chanell

P.S.-Covuras Corax R.I.P

«Sretno u traženju sreće…gdje god da bio!»

|Komentiraj 11| Printaj| #|

ponedjeljak, 07.07.2008.

Vjerujete li u ljubav?!

Evo prvi pravi post…nadam se da vam se svidjeti…ja sam zadovoljna…mislim…ovo je tek početak…nisu svi likovi iskorišteni…ali u sljedećem će biti…još uvijek primam likove…ali The Queen je zauzet…imam i previše likova u tom domu…zanimljivo mi je pisati u muškom rodu…malo je teško…ali privikla sam se…želim iskrene komentare…i mišljenja…sve kritike su dobro došle…što još reći osim…uživajte!!!!

p.s.-Starz, ti mi se nisi uklopio u ovaj post…bit ćeš u sljedećem…molim te pročitaj ga svejedno…

P.P.s-post je malo dugačak…ali pročitajte pls!!!

Ljubim vas sve od reda!!!

I bio sam u pravu!!! Onaj san je ipak imao neko značenje tj. Još uvijek ga ima, samo ga treba otkriti…

Probudio sam se kao i inače, u ranu zoru. Ja sam ranoranioc. Nije da ne volim spavati, ali draže mi je buditi se rano ujutro. Otvorio sam oči i zagledao se u već dobro poznati strop. Bio je od drvete. Volio sam gledati u strop kada bih se probudio. To je u meni izazivalo mir, a ujutro, kada bih se probudio, bio bih pomalo mrzovoljan. Činis e da sam ja jedini budan…pa normalno…tek je 05:30 h…

Sunce…sunce…u rujnu sja sunce…a ja to en volim. Bilo je vedro bez i jednom oblačka, a vjetrić je polagano pirkao. To su bili dobri uvjeti za metlobojski treninig koji je počinjao već sutra. Jednio zbog toga volim sunce…zbog metloboja.

Kiša, vjetar, snijeg…tuča…vlaga…to je moje idealno vrijeme. Tada se osjećam laganim i sretnim te se mogu kao što nessa kaže, pošteno nasmijati.

-Miles!!-čuo sam kako mi se netko obrača baš kada sam izašao iz dvorca nakon doručka. Visoka, u dugim crnim trapericama te laganoj bijeloj majci, sa velikim osmjehom, približavala mi se Chanell. Upitno me pogledala smiješeći se od uha do uha. Znao sam na što smjera.

-A ne! Od ranog jutra?!- odgovorio sam uz šeretski osmjeh.

-A daj!!- molećivo će Chanell.

-Ne dozvoljavam ti da pušiš od ranog jutra!-mrko sam odgovorio.

Izbeljila mi se i otrčala k prijateljicama. Slegnuo sma ramenima i pogledao rasored sati koji smo dobili.

Aritmancija
Preobrazba
Obrana od mračnih sila
Proricanje sudbine

Pa…raspored je bio u redu. Predmeti su mi odgovarali. Zazvonilo je i otišao sam do učionice za Aritnamciju gdje je stajala pokunjena B.B. To mi ej bilo čudno jer je ona uvijek vesela.

-Miles…-izustila je kroz suze.- Vjeruješ li ti u ljubav?-

-Pa…i ne baš…nisam imao prilike okusiti tu «savršenu» ljubav…ali samo ljubav jesam…odgovorio sam brišući suze svojoj prijateljici.

-Kako je život okrutan!-prošaputala je B.B te me, ne mogavši izdržati, čvrsto zagrlila.

-Ja…ja…mislim da ne vjerujem u ljubav…ona ne postoji…procijedila je kroz zube.

-Pa…ljubav je kao cigareta…ona gori i ti je iskorištavaš i uživaš u njoj sve dok se ona ne ugasi, a onda se možeš fućkati.-dao sam joj primjer.

-A krasna usporedba!-uspjela se nasmiješiti B.B.

Pustila me iz zagrljaja zagledavši se u moje oči ne trepčući.

-Jesi li se ti ikada razočarao u ljubav?-ozbiljno je upitala.

-Jesam, jednom. Volio sam jednu djevojku koja me razočarala…-zastao sam jer mi je B.B upala u riječ:

-Razočarala?? Kako??-

-Bili smo nerazdvojni. Njezin me otac poštovao i simpatizirao, dok je njena majka bila protiv naše ljubavi. Bila je spremna učiniti sve samo da odvoji mene i Lauren. Nije joj dala da mi piše i odgovara na moja pisma…nije me smijela spominjati…ništa što je bilo vezano uz mene nije smijela….-

-Bila je vještica??-upala mi je ponovno u riječ.

-Bial je presavršena vještica…inteligentna i pametna…imala je pepeljastu kosu i prelijeep oči, baš kao i ti!-uspio sam izmamiti još jedan osmijeh na lice B.B kojeje još bilo morko od suza.

-Volio sma ju više od svega, kao i ona mene, ali majčina riječ je bila zakon. Preselili su se iz Švicarske u Englesku i krenula je u drugu školu u kojoj se nije dobro snašla…poslal mi je pismo u kojemu je stajalo da će me uvijek voljeti i paziti na mene…-stao sam i duboko udahnuo.

-Govoriš u prošlosti…što je bilo sa njom?-tiho je pitala B.B.

-Voljela je eksperimentirati i tijekom jednog kompliciranog pokusa znajući što će se dogoditi, ulila je kap više amonijaka i oduzela si život…eksperiment nije uspio…bila je duboko nesretna svojim daljnjim životom, a znajući da će me povrijediti svojim izravnom samoubojstvom, odlučila je da to bude nesretan slučaj.-ponovno sam uzeo stanku pritmo duboko udahnuvši nastavio:

-Mislila je da me tim postupkom neće povrijediti, ali prevarila se…povrijedila me više nego itko u mom životu i od onda ne vjerujem da ona postoji…jer da postoji…Lauren bi dan danas bila sa mnom ovdje.-dovršio sam pomno promatrajući užasnut izraz liva koji se postupno stvarao na B.B-inu licu.

-Ja…žao mi je!-progovorila je nakon kratke šutnje.

-I meni, ali što je tu je, ne?-prisilio sam se izvući neki kiseli osmijeh na lice. Vidjlo joj se u tim prelijepim velikim očima da joj je žao.

-A kako si se ti razočarala u tu «ljubav»?-

-Voli drugu…a ne mene…probali smo biti skupa i što se mene ticalo dobro ej funkcioniralo, ali on je rekao sa me ne voli…da je pokušao, ali da ne može…jer voli drugu…-odgovorila je a oči su joj se opet ispunile suzama koje, začudno nisu potekle.

-Mi muškarci smo svinje…-pokušao sam je utješiti.

-A mi cure smo kuje…kakvih nema…-nasmijala se, te ušla u učionicu koju je profesor Cullen upravo otključao…

Aritmancije mi je oduvijek išla, u ostalom, kao i svi drugi predmeti. Jedino što me kod tog predmete smetalo su mukotrpne zadaće koje nikada nisam pisao. Nakon block-sata imali smo veliki odmor koji sam iskoristio stacioniravši se na naslon već moje dobro poznate klupice, te zapalio cigaretu. Povukavši prvi dim, zatvorio sam oči i uživao u njemu…no to nije dugo trajalo…k meni se dovukla nessa.

-Zdravo, Nessa!-pozdravio sam ju usput izdahnuvši gusti, bijeli dim, a ona se namrštila i odgurnula mi ruku u stranu.

-Tako je već bolje!-osmijehnula se. Bila je neispavana, bar koliko sam ja uspio primjetiti.

-Nisam spavala ciju noć…-počela je.

-Vidi se iz priloženog…-sarkastično sam poklopio. Ošinula me pogledom.

-Misliš li da će se vratiti?-pitala je.

-Tko?-totalno me zbunila.

-Avril Lavigne i dati mi svoj novi potpisani album…-uz posprdno sarkastični osmijeh je odgovorila.-Znaš-već-tko!-

-Voldemort?-

-Tiše malo…-opomenula me.

-Sve je moguče..nikad ne znaš..-odgovorio sam.

-A, na primjer, nas dvoje smo plemičkog roda…misliš li da bi nas poštedio??-

-To što imaš par plemčkih kapi krvi njemu ništa ne znači…on sudi po tvojoj mašti i načinu razmišljanja…ako ti to podsvjesno želiš, ane pokazuješ, primit će te, a ako ti to podsvjesno ne želiš i pokazuješ tako, neće te primiti…-

-Zvučiš kao Starz…-zagunđala je.

-To ej loše?-pitao sam. Slegnula je ramenima. Zazvonilo je i uasio sam cigaretu na klupi, te pošao u dvorac…

Onaj razgovor sa B.B me potaknuo na razmišljanje. Vjerujem li aj u ljubav?! Nekaad davno sam vjerovao, ali sada više ne…To je nešto poput cigartete, traje i ugasi se. Razmišljajući o tome primjetio sam da me sa druge strane učionice promatra jedna djevojka. Nije skidala oči sa mene već petnaest minuta ne trepčući. Bila je potpuno ukipljenja, ako da je paralizirana. Orvo sam se ogledao po učionici da se uvjerim gledal li ona mene ili nekog drugog. Ali ne, gledala je mene. Bila je lijepa, mora se priznati, ali mi je djeloval umišljeno. No ne mora značiti, nikada mi nije išlo procijenjivanje ljudi…

***

-Onaj san ima značenje…pomogao se osobi koju voliš…to je bila ona prilika koja je sjedila na kiši skupa s tobom…-obratila mi se ona djevojka djevojka koja me promatrala dok smo izlazili iz učionice. Skroz me zbunila:

-Ja…molim?-tupo sam blenuo.-Kako znaš dasam…što sa?-

Pogledal me podigavši lijevu obrvu. Tek sada sam primjetio njene prelijepe duge trebavice.

-Ja sve znam!-odgovorila je nasmiješivši se te obišla oko mene odmjeravajući me od glave do pete.

-To su moji snovi, znaš? To nije pristojno!-pobunio sam se, no nije me fermala ni pola posto.

-Jedino što nisam uspjela shvatiti zašto ne vjeruješ u ljubav.-snuždeno je rekla.

-Ni ne moraš!-već pomalo bjesno sam odgovorio. Slegnula je ramenima, a ja sam nastavio svojim putem, no nisam je se otarasio.

-Ne zanima te moje ime?-bila je uporna.

-Ne!-kratko sam odgovorio hodjaući prem anaprijed.

-Ali ja tvoje znam!-

-Ima li nešto što ti ne znaš?-ljutito sam upitao.

-Ima…puuuuuno toga…ja sam Calypso Autumn!-ipak se predstavila.

-Da…drago mi je!-promuljao sam. Cura je zapravo bila ok…

|Komentiraj 10| Printaj| #|

subota, 05.07.2008.

Prvi post i uvod u prvi post...

Ovo je još jedan hpff blog.
Odmah na počektu bih htjela naglasiti na PRIMAM LIKOVE!!!!!
Slobodno se javite i ostavite opis.
Kao što u boxu piše odlučila sma se za ovaj pothvat iz radoznalosti...htjela sam vidjeti kako ću se snaći pišući u muškom rodu...ako se slučajno nekome priča ne svidi neka mi ne seru po blogu već se odmah maknu...možda će nekima biti čudno što cura piše blog o dečku..meni to nije čudno...meni je to fora...

Ovaj blog bih posvetila- Nessi jer mi je pomogla oko izabiranju imena škole...
-Beatrix Bell a.k.a B.B jer mi je pomogla oko grba škole
Starzu Skrableu jer mi je pomogao oko izabiranja dizajna za blog i oko adrese...
- i na kraju sebi samoj...

Blog sam posvetila ovim ljudima ne samo iz navedenih razloga..to je bilo tek toliko...posvetila sam im ga jer ih volim...jer su tu uvijek kada ih zatrebam...jer ima se mogu povjeriti kakda god trebam bez straha da će me izdati...a najviše zato jer su mi prijatelji!!!!

sada post!!!

-Opet pušiš!!!-

-Opet...-odgovrio sam.

-Znaš da te to uništava...-

-Znam...-sarkastično sam poklopio na prethodnu teoriju.-Hoćeš malo??-

Nasmiješila se...iskreno i od srca...njene plave oči su me zaigrano gledale...iako je stara kao i ja, ponaša se kao djevojčica...za mene će to uvijek biti....
Potvrdno je klimnula glavom i povukla dim. Ona je moja sestrična. Chanell....

-Znaš...stvarno bi trebali prestati...-po tisućiti put mi je to napomenula.

-Nell...-počeo sam te zastao. Gledala me ozbiljno čekajući nastavak. Svaki puta kada je ozbiljna njene crta lica se ukoče i ne mrdaju...oči joj se zaiskre i postanu još plavije. Nakon sekunde stanke u kojoj sam povukao još jedan dim, nastavio sam:

-To kažeš svaki puta...prestani ako ti ne odgovara...-

-Ha-ha...-sarkastično se nasmiješila. Nasmijao sam se znajući što sada u glavi misli.

-Hej, društvance!!!!-čuli smo kako nas netko doziva. Bila je to Nessa, odjevena u školsku pelerinu smaragdno zelene boje sa grbom našeg doma. Nessa je bila u mom domu, Chanell također.

-Zdravo!!!-odvratio sam povukavši još jedan dim. Približila nam se i namršteno nas pogledala.

-Što??-pitala je Chanell.

-Pušite...-počela je. Podigao sam ruku kako bi ušutila.

-Dobro, dobro, u redu...-rekla je također podižući ruku u znak obrane. Sjela je do nas gledajući u dvorac pred nama. Bila je to naša škola, Phoenix. To je zapravo bio dvorac. Oko dvorca se prostirala velika livada na kojoj se bila dva-tri bora a ispod njih klupe. Na jednoj smo mi sjedili. Stigli smo vlakom prije pola sata.

-Uopče mi nije nedostajala...-tiho je prošaputala Nessa naslonivši glavu na moje rame.

-Meni je!!-javila se Chanell te mi iz ruku istrgla cigaretu i povukla duuugačak dim. Znao sam zašto joj je nedostajala...kod kuće nije smjela pušiti.

-Lakše malo, curo...-nasmijao sam se na što me ona ošinula pogledom.

-Idem do spavaonice...trebam B.B pitati nešto...-skočila je Nessa.

-Pozdravi ju!!! Nisam ju dugo vidio...-odvratio sam. Samo je klimnula i žustro se uputia u dvorac. B.B je bila u drugom domu, u The Sky. Naša škola nalazila se u Šviracskoj, a nju su pohađala sva djeca Europe. Tu su bila dva doma, The Queen-moj dom i The Sky. Cijela porodica McDreamovih je bila u The Queen-u pa tako i ja.

Chanell je zamišljeno gledala pred sebe smijureljeći se. To nije bilo ništa novo za nju...ona su uvijek smijala. Iz sam izvadio još jednu cigaretu kada sam čuo poznato kašljucanje.

-Starz, prijatelju...-tiho ali sa smiješkom sam se okrenuo i pozdravio prijatelja koji je sjedao između mene i Chanell na naslon klupice.

-Miles...još uvijek pušiš?-

-Da.-kratko sam odgovorio. Nasmijao se i iztrguno mi nezapaljenu cigaretu iz ruku.

-Ne u mojoj blizini...-

-Ha-ha-ha...-nasmijao sam se i pošao prema dvorcu.

Volim biti sam...ja sam vuk samotnjak...iako volim svoje prijatelje, najviše volim provoditi vrijeme sam sa svojom cigaretom. Ušao sam u dvorac sporednim ulazom i uputio se ravno u svoju spavaonicu koja se nalazila na desnoj strani dvorca.

Spavaonice nisu bile podjeljene na muške i ženske, ako u drugim školama. Ne...tu su svi spavali u zajedno u spavaonici koje su bile podjeljene na razrede tj. godine. Ja sam na šestoj godini a ima ih osam.

Spavaonica je bila prazna pa sam mogao u miru zapaliti cigaretu, bez straha da će me netko vidjeti...nespretno sam povukao dim i zakašljao se. Stvarno bi mi godila jedna kratka pauza do pušenja...stao sam kraj prozora i zagledao se u perivoj...deveti je mjesec i još uvijek je sunčano...a ja to ne volim...najviše mi godi jesen i zima...kroz nekih pola sata spavaonica se polako ispunila šestašima...počelo je ono poznato pričanje i smijanje koje mi nikako nije nedostajalo kroz ovih dva i pol mjeseca provedenih u svojoj zamračenoj sobi...k meni na krevet se spustila jedina osoba čija mi prisusnost nije smetala...osoba na koju sam naviknut...

-Miles...-počeo je Starz.

-Ej, Starz.-odgovorio sam.

-Vračam ti ovo...-rekao je i prižio mi je cigaretu. Nasmijao sam se.

-Ne treba...zadrži...-

Nakon pola sata pričanja sa Starzom, legao sam u krevet razmišljajući o sutrašnjem danu...

***

Sanjao sam neobičan san...bio sam u peivoju...na klupici...kao i uvijek u slobodno vrijeme...spremao sam se zapaliti cigaretu kada je kraj mene sjela neka čudna prilika...netko koga nisam poznavao...netko koga prvi puta vidim...sjedili smo tako jedno vrijeme, a onda se spustilo nevrijeme...oluja...kiša...godilo mi je jer sam tip čovjeka koji voli kišu...tada možeš plakati a da te nitko i ne primjeti da plačeš...
često sam znao sanjati takve neobične snove koji su uvijek kasnije imali neko značenje...zanima me kakvo će značenje imati ovaj san...

Ovaj post je kratak zato jer je to prvi post...sljedeći će obečajem, biti duži...voljela bih iskreni komentar...hvala...

Pozdrav

p.s-ispričavam se na gramatičkim greškama...boli me glava pa se nisam specijalno trudila...uživajte!

|Komentiraj 19| Printaj| #|

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	srpanj, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga

Linkovi

Likovi: